Géza Pálffy JEDNA SLAVONSKA PLEMIĆKA OBITELJ U SLUŽBI UGARSKE I HRVATSKE Ivan Budor iz Budrovca i Njegova obitelj od 15. do 18.st…
1001Géza Pálffy
JEDNA SLAVONSKA PLEMIĆKA OBITELJ U SLUŽBI UGARSKE I HRVATSKE
Ivan Budor iz Budrovca i Njegova obitelj od 15. do 18.stoljeća
Sažetak
JEDNA SLAVONSKA PLEMIĆKA OBITELJ U SLUŽBI UGARSKE I HRVATSKE
Ivan Budor iz Budrovca i Njegova obitelj od 15. do 18.stoljeća
Sažetak
Studija, na primjeru do danas manje poznate slavonske plemićke obitelji Budor iz Budrovca, pokušava privući pozornost na probleme koje su mađarska i hrvatska historiografija do sada jedva istraživale. Dijelom nastoji prikazati one relevantne specifičnosti koje su obilježavale mogućnosti stvaranje karijere i svakodnevice plemića koji su u 16.-17.stoljeću obitavali na teritoriju Slavonije, u prostoru između Drave i Save. S druge strane: sve to istražuje u okvirima temeljnih promjena, tijekom kojih je zahvaljujući značajnome prodoru Osmanlija, Slavonija u razdoblju kasnog srednjeg vijeka (Zagrebačka, Križevačka i Varaždinska županija) - do 1526.g. u organičkome sklopu s Ugarskom Kraljevinom, premda (slično Erdelju) često puta raspolaže posebnom upravom – postupno se ujedinjuje s Hrvatskom, kojoj je primorski prostor pretežito okupiran od Osmanlija. Na kraju, studija koja je pisana na temelju arhivskih istraživanja u Budimpešti, Zagrebu i Beču, posvećuje posebnu pozornost veoma tijesnoj vezi prostora sjeverno i južno od Drave a koji i dalje postoje, te na učinkovitu suradnju hrvatsko-mađarskog plemstva, kao posljedice koja proizlazi iz zajedničke sudbine.
Najznačajniji član obitelji, Ivan Budor (oko 1565.-prije 1622.) prema svjedočanstvu plemićke diplome (litterae armales) datirane l. studenoga 1610. - istodobno i kao veoma vrijednog „životopisa” opisanog na 21 stranici - prvobitno je u Slavoniju preseljen iz Veszprémske županije približno u prvoj polovici 13. stoljeća, da bi u srednjemu vijeku u Križevačkoj županiji osnovao posjede. Njihov pređi bio je Sagud (†l284.) koji se spominje obiteljskim imenom de Gorbonok. Njegov je sin bio Budor (drugačije Bodor, †1326.), čiji praunuk Adam (†1448.) i njegovi potomci sve do izumrća obitelji 1739., obiteljsko ime de Budróc(z) (iz Budrovca) dobivaju po novom posjedu (danas Budrovec u Hrvatskoj, jugoistočno od Đurđevca). Obitelj Budor u 15.stoljeću bila je jedna od obitelji najbrojnijega sloja slavonskih plemenitaša, premda ne i ubrajanih među najsiromašnije, tzv. „bene possessionati” familije. Premda članovi obitelji nisu ispunjavali značajniju ulogu niti u životu dijela Slavonije a niti u Križevačkoj županiji, njihovi su se posjedi u maloj mjeri postupno širili. Prvi, već poznatiji član obitelji, Adamov unuk, Andrija (†1533.) u mlađoj svojoj dobi oružjem protiv Turaka, kasnije zahvaljujući lokalnom, praktičnom iskustvu obrazovanjem stečenom poznavanju sredine, znanjem i gospodarskim saznanjima kao familijar (familiáris) općenito je bio u službi aktualnih hrvatsko-slavonskih banova.
Nakon poraza kod Mohača 1526. obitelj Budor je dospjela u veoma težak položaj. Pri čemu građanski rat koji je izbio između dva kralja Ferdinanda I. i Ivana Zapolje (Szapolyai) nije mimoišao niti prostor između Drave i Save, Osmanlije su kontinuirano prodirali kako u prostor primorske Hrvatske tako i u Slavoniju. Posljedica toga bila je da od 1550-tih godina započinje postupno spajanje dvaju područja. Teritorij nekadašnje Hrvatske Kraljevine gotovo u potpunosti propada (reliquiae reliquiarum/ostaci ostataka), međutim povlačenjem uglednijega broja plemenitaša prema sjeveru, naziv Croatia sve češće se uključuje u uporabu najprije kada se spominju južni prostori Zagrebačke županije (preko Kupe), a kasnije i sjeverniji dijelovi između Drave i Save u Slavoniji. U drugoj polovici 16.stoljeća, znači, umanjeni prostor Slavonije integriran je s prostorom Hrvatske Kraljevine koji mu je „nataložen”. To jest uslijed osmanlijske okupacije na teritoriju koji se proteže od Drave do Save stapaju se dva regnuma stvarajući time „zajedničku domovinu” slavonskom i hrvatskom plemstvu. Ovo stanje zorno je odrazila definitivna fuzija sabora dvaju područja (sabor, conventus, dieata regni Croatiae/ Sclavoniae) 1558.g., pojavljivanje rex regni Sclavoniae među titulama ugarskih kraljeva, djelomično stapanje sudbine Zagrebačke i Križevačke županije, te na koncu a ne i posljednjem redu, početak objedinjavanja slavonskog i hrvatskog plemstva.
Obitelj Budor u ovim je teškim desetljećima izlaz tražila na dva načina. Dok je Andrijin sin Siksto/Sixtus († 1551.) – slično mnogim svojim hrvatskim i slavonskim istomišljenicima - birao koncem 1530-tih godina preseljenje u zapadnu Ugarsku, drugi je sin Vid (1515/20.-1581.) unatoč 1002svim poteškoćama ostao u svojem zavičaju. Traganje za izlazom, nasuprot opsade drevnih posjeda u Križevačkoj županiji od strane Osmanlija, potonjem je bolje pošlo za rukom, Siksto/Sixtus, naime nije imao potomstva, a Vid se uspio održati u Varaždinskoj županiji koja nije do te mjere pogođena turskim pljačkama te u zaštićenijim dijelovima Križevačke županije. U tome je značajnu ulogu igralo njegovo dugotrajno vojačenje, naime od 1530-tih godina sudjelovao je u skoro svim onim pograničnim protuturskim akcijama koje su se odvijale u jugozapadnoj Ugarskoj i u Slavoniji. Isprva je službovao kraj bana Tome Nádasdyja (1537.-1539.), potom 1542. sudjeluje u velikom njemačkom carskom ratnom pohodu pokrenutom za oslobađanje Budima i Pešte, palim prethodne godine (1541), koji je završio neslavnim porazom. Dapače, 1546.-1547. za vrijeme zapovjedništva Petra Erdődyja, kasnije bana (1556.-1567.) nastupa kao husar čak i u „Schmalkaldenovom ratu", a nakon toga vojničke se službe prima čas na sjevernom priobalnom dijelu Drave (npr. u Sigetu), čas južnije (npr. u Koprivnici).
Bitnu promjenu u Vidovi životu značilo je sto je oko 1560. pronašao novoga gospodara u liku sigetskog junaka Nikole Zrinskog. Od tog trenutka je sudbina njegove obitelji u jednostoljetnoj povezanosti s hrvatsko-mađarskom vlastelinskom familijom. Na koncu, napustivši vojačenje zbog starenja, pri kraju života Vid je stupio u vlastelinsku službu: postao je kaštelan Trakošćana (castellanus arcis Trakostyan) sklapajući otmjen brak u odnosu na njegovo podrijetlo s Annom Herkffy (Herković) iz Zajezde († 1592.). Prednosti iz dugotrajna vojačenja, povezanosti sa Zrinskima, službovanja u Trakošćanu i povoljne ženidbe ukupno sagledano omogućili su njegovoj obitelji opstanak u zaleđu Varaždinske županije dapače i uspješnu udaju šest kćeri.
Povijest obitelji kulminira Vidovljevim sinom Ivanom (oko 1565.-prije 1622.) koji je u liku Elizabeta Pethőiz Gerse (†poslije 1618) izabrao suprugu iz redova najotmjenijeg slavonskog plemićkog sloja. Prvi dio njegova života, točnije, vojnički poziv sličan pređima gotovo se iz godine u godinu može pratiti prema prethodno spomenutoj plemićkoj diplomi (litterae armales):
- pretpostavlja se da je prije 1580. odgajan na čakovačkom dvoru ili na mjestima vojne službe (npr. Kaniži/Kanizsi) Juraja (1549.-1603.), sina Nikole Zrinskog;
- 1580.-1583.: služba u Slavoniji (28.-29.rujna 1580. pobjeda nad požeškim begom);
- 1583.-1584.: vojačenje u Lévi (danas Levice u Slovačkoj) pod zapovjedništvom prijatelja Juraja Zrinskog Franjom Dobóem i Andrijem Forgáchom;
- od 1585. nastavlja karijeru kao familijar Juraja Zrinskog; sudjeluje u nizu protuturskih akcija pod vodstvom bana Tome Erdődyja (1584.-1595.) (u lipnju 1585. kod Kostajnice, 5.-6. prosinca 1586. kod Ivanića);
- 1585/86-1589. služeći uz Juraja Zrinskog u tvrđavi u Kaniži (sudjeluje u svim većim pograničnim okršajima, konac kolovoza 1586. obrana Međimurja, 13. travanj 1587. porobljenje sajma u Kálmáncsehiju, 9.-10.kolovoza: bitka u Sárkányszigetu);
- 1589.-1593. husar u koprivničkoj tvrđavi u četi konjičkog poručnika kasnijega bana (1615.-1616) Benedikta Thuróczyja (ratujući i dalje svakodnevno s Turcima npr. početkom kolovoza 1591. oslobađanje Siska, 15. kolovoza opsada Moslavine/Monoszló, listopad: borbe u blizini Gradeca i Lovrečine, srpanj 1592. neuspješan napad na Petrinju i bitka kraj Bresta);
- 1593.-1597. službeni graničar Juraja Zrinskog u Bajči/Bajcsavár (nem. Weitschavar, danas Bajcsa), ponovno sjeverno od Drave, unatoč tomu i dalje ga slave viteštva u brojnim bitnim ratnim zbivanjima, prije svega pod zastavom svoga gospodara: travanj 1593. obrana stražarnice u Ficehazu/Fityeháza kraj Bajče, 22.lipnja bitka kod Siska, kolovoz: noviji neuspješan napad na Petrinju, 3.studenog bitka kod Stolnog Biograda; 22.-23.ožujak 1594. zauzeće Brežnice/Berzence, 24.ožujka opsada Corgova/Csurgóa i Segesda, svibanj-lipanj prvi napad na Ostrogon, srpanj-rujan događanja oko Dura/Győra, neuspješno odbijanje turske navale, bijeg; kraj srpnja-početak kolovoza 1595. opsada Bobovca/Babócse, Barče/Barcse i Dravskog Svetog Martina/Dráva szentmárton; 13.-20. kolovoza 1597. pobjeda kod Pape);
- 1597.-1603. vojak u privatnoj konjičkoj četi Juraja Zrinskog (1600.listopad: za pada Kaniže obrana Međimurja, 7.-13.listopad bitka kod Kanize-Sormása; rujan-studeni 1601. neuspješno osvajanje Kaniže; travanj 1603. borba protiv Tatara koji napadaju Slavoniju).
Ivan Budor nakon smrti svojega gospodara 1603. stupa u službu njegova sina Nikole (†1625.). Nedugo nakon toga zbog godina starosti napušta vojačenje te u zadnje jedno i pol desetljeće života prima se službi na vlastelinskom posjedu, u županiji i staležu. Znači, u tom smislu je zaokružio uspješno traganje za rješenjem svojega oca, naime domaganja posjeda u mirnijem zaleđu i trajne egzistencije. Ivan je u razdoblju 1606.-1622. istodobno bio jedan od najotmjenijih fanilijara (primarius familiáris) obitelji Zrinskih, dapače od 1615. ravnatelj njihovih posjeda (bonorum 1003gubernator) u Međimurju, županijski sudac (iudex nobilium) Varaždinske (1608.) i Križevačke (1617.) županije, u drugoj liniji županijskog plemstva znakovit kreator života u Varaždinskoj županiji, član niza sudova (među ostalim i banskog suda), dapče, u različitim poslovima povjerenik i stručnjak hrvatsko-slavonskih staleža. Temeljito poznavanje lokaliteta, izobrazba, poznavanje hrvatskog, mađarskog i latinskog jezika, praktična pravna iskustva i otmjena rodbina sveukupno su imala ulogu u njegovoj priznatosti i premda skromnom, ali i bogaćenju njegovih posjeda (medu inima i u Zagrebačkoj županiji, te u Međimurju u Zaladskoj županiji).
Ivan Budor je u zemaljskim razmjerima postigao iz više aspekata tipičnu ali nedvojbeno uspješnu karijeru. Nakon što je u začetku trideset godina kao husarski časnik igrao značajnu ulogu u obrani njegove hrvatske-slavonske i mađarske domovine, u drugome dijelu života uspješno se „nastanjuje” i osigurava budućnost svojoj obitelji službujući kod grofova Zrinski, sudjelujući u upravljanju Varaždinske županije, te ulogom koje se prima u javnome životu Hrvatske-Slavonije. Hodajući „utrtim” stazama svojega djeda i oca Ivan je, dakle, što u smislu položaja, što imovine, što društvene priznatosti u okvirima slavonskog plemstva učinio značajan iskorak.
Nasljedstvom koje im je ostavio otac, potomci, međutim, na žalost, nisu niti izdaleka znali iskorisititi i nisu ni približno baratali sa sličnim uspjehom. Premda njegovi sinovi, podijelivši dužnosti, još su nastavili nekadašnje očeve obveze (Gašpar [† 1660.] ugledni poslužitelj pjesnika i vojskovođe Nikole Zrinskog, Ivan ml. [†prije 1663.] postaje vojnik tridesetgodišnjeg rata), imovina je između Ivanova četiri sina i četiri kćeri ubrzo usitnjena. Začeci sivila koji nastaju kod obitelji uz nevjernost prema Zrinskima u najvećoj mjeri problem stvaraju time, što je izuzev Gašpara loza trojice ostalih braća (Ivan ml, Franjo i Stjepan) u slijedećem dvojem naraštaju izumrla. Obiteljska je tragedija uslijedila u slučaju Gáspáréváunuka Nikole. Iako je nastavljajući tradiciju još obnašao niže dužnosti u Varaždinskoj (1706.) i Zaladskoj županiji (1716.-1717.), u pomanjaknju ozbiljnijega talenta i patronata u Križevačkoj županiji nije uspio ništa povratiti od nekadašnjih obiteljskih posjeda oduzetih od Turaka. Njegovom smrću 1739. godine pak, jedna je drevna slavonska obitelj nestala s pozornice povijesti.
Povijest obitelji Budor služi nizom općih pouka za istraživanje hrvatsko-mađarskog ranog novijega doba i plemstva. S jedne strane: zorni je dokaz da je hrvatsko, slavonsko i mađarsko plemstvo u sudbinskom zajedništvu izazvanom turskim napadima bilo do kraja sposobno održavati veoma usku suradnju. Za njih Drava još nije značila čvrstu graničnu crtu, dapače više je povezivala sudbinu Ugarske Kraljevine i hrvatsko-slavonskih područja, nego što ih je razdvajala. Zapaženi dio hrvatsko-slavonskog plemstva djelovao je u politici, bilo kao krajiški vojnici, bilo županijski dužnosnici pa makar i kao vlastelinski familijari i bez problema su se kretali sjeverno i južno od Drave: pri čemu su često puta raspolagali posjedima u obje države, obnašajući u njima različite dužnosti, vladajući njihovim jezikom. S druge pak strane: autohtone slavonske plemićke obitelji, koje su ne manjim dijelom komunicirale već i u srednjem vijeku na hrvatskome (napr. Alapy/Alapići, Fodróczy, Geréczy, Gotal, Gregoriánczy/Gregorijanci, Gubasóczy, Hásságyi, Herkffy/Herkovic, Kasztellánffy, Kerecsényi, Konszky/Konjski, Ladányi, Miletinczy, Orahóczy, Pethő, Raveni, Szemchey/Svetački, Szerdahelyi, Tahy, Thuróczy, Urnóczy, Zabóky i dr.) u 16.-17.stoljeću prilično dugo i dalje sebe smatraju prije svega da su iz Slavonije, a ne iz Hrvatske. Fuzija dvaju teritorija te postupna integracija s hrvatskim plemstvom koje se naseljava dolazeći s juga pri koncu druge polovice 17. stoljeća značilo je začetke formiranja novog, sada već plemstva većim dijelom hrvatskog identiteta.
Na kraju: unatoč ujedinjenja hrvatskog i slavonskog plemstva podosta sličnosti zapaža se u sastavu, životu i stvaranju karijere hrvatsko-slavonskih i ugarskih plemićkih društava. Artikuliranim održavanjem srednjovjekovnih tradicija i sličnom organizacijom županija pojavljuje se uska povezanost mogućnosti nastanjivanja u mirnijem zaleđu i stvaranje posjeda, kako sjeverno tako i južno od Drave postojala je mogućnost za uspješno vojačenje, trajnija služba familijara uz jednog ili više vlastelina, aktivno sudjelovanje u upravljanju županija u blizini crte bojišnice, sklapanjem povoljnih brakova, učenjem, poznavanjem prava ili praktičnim pravnim iskustvima. Osim toga, jezična različitost, dapače različit (hrvatski, slavonski i mađarski) plemenitaški – a ne nacionalni - identitet, nisu pričinjavali gotovo nikakve poteškoće u suživotu plemića. Ujedinjenje Hrvatske i Slavonije, a potom i koegzistencija u 16.-17. stoljeću, među inima su baš zbog toga, unatoč svim potreškoćama i iskušenja ostvarena sveukupno sagledano uspješno i harmonično.
Studija na dvije tabele donosi genealogiju obitelji u srednjem vijeku i 16.-18.stoljeća, a u dodatku višestruko spominjanu povelju o potvrđivanju plemstva (litterae armales) Ivana Budora iz 1610. god. pisane na latinskom jeziku.
