Narda Pregled
Narda
Pregled
Pregled
Dva mala sela – ka su shranjena u sjeverno-južnoj dolini –, Mala i Velika Narda su spojena 1950. ljeta pod imenom Narda. Nardu morem zvati i selom granicov, pokidob leži od prvog pismenog spominanja ili na upravnoj, ili na prirodno geografskoj, ili na državnoj granici. Naziv naselja su registrirali po prvi put 1221. ljeta, kad su opisali granice imanja opatije cistercitov u Pornovi (Pornó, Pernau). Narda prirodopisno leži u istočnojužnom Podalpskom gorju. Zvanaredno bogat je ptičji svit: od 122 opaženih vrstov ovde gnjazdi 62 vrstov, i od njih je 11 pojačano zaštićeno, a 100 zaštićeno.
Zbog humkov iz Željezne dobe, ki se moru najti u čembanskom lugu na zapadnoj strani Narde, i zbog arheoloških nalazov, ke su našli u drugi susjedni seli, moremo pretpostaviti da su se ljudi istovrimeno nastanili i u Nardi. Za lugom Ričavinom održani poljski naziv „katanska staza” (Kátánszká sztázá) je očuvao spomen već od rimljanskog doba korišćenog puta. „Katanski put” je povezao Starigrad (Óvár) i Savariju (Savaria).
Za vrime Arpadov je stanovničtvo Narde – kot podložniki županijskog grada – stalo u kraljevskoj službi, dokle kralj Karol I. nije darovao 1322. ljeta Nardu Ivanu „Óvári”-ju i njegovim sinom. Nedavno identificiran i dokumentiran zemljeni gradac je imao upravo u to vrime obrambenu funkciju. I danas stoji u selu crikva iz XIII. stoljeća, ku su u XVIII. stoljeću pregradili. Narda predstavlja i primjer udvojenja sel u sridnjem vijeku: od 1333/42. moremo dokazati ime Male Narde, a tako i postojanje udvojene Narde. Dokle se je u kasniji stoljeći Velika Narda spominjala kot kmetsko selo, dotle su – po današnjem znanju – živili u Maloj Nardi mali plemići (taksalisti i kurijalisti).
Cesar Fridrik III. je založio u zalog gospošćinu Solunak – tako i Nardu – familiji Paumkircher, ka mu je pomogla da ga korunu za ugarskoga kralja. Kasnije je pak obitelj Batthyány dobila uz druga naselja i Nardu – ali zbog protivljenja familije Paumkircher – su mogli nek u 1540-i ljeti posjesti svoje imanje.
Pred Turki su i kuge prorijedile stanovničtvo Velike Narde i okolična sela. Po urbaru 1532. ljeta je samo 18 peršonov živilo u ovom selu, a od njih je većina nosila nimško, a manjina ugarsko ime. Uz to je dvih trećina stanov bila prazna. Hrvate je naselila familija Batthyány na svoje posjede: u Nardu se je vjerovatno izmed 1548. i 1566/68. doselio veći dio Hrvatov. Vrijed je morala harati kuga, ili su se neki dalje odselili, ar 1588. ljeta deset stanov opet prazno stoji. Po urbari druge polovice XVI. i početka XVII. stoljeća su se u Veliku Nardu trajno naselile slijedeće familije: Behovšić, Čerenčić, Dojšić, Horvat, Pauković, Poljak, Sabo, Sekeres, Sitar, Vajda, Varga, Verhaš. Familije Horvat, Poljak i Verhaš živu i danas u Nardi.
Sada u Ugarskoj u Željeznoj županiji i u županiji Djursko-mošonsko-šopronskoj živu oni Hrvati, ki sebe zovu „Gradišćanskim Hrvatom”. To je zapravo prijevod nimškog „Burgenländische Kroaten”, ali od 1960-ih ljet služi za izraz jedinstva zbog državnih granicov razlučenih Hrvatov i za člane ovog društva i za njevu okolicu.
Pomoću jedne povelje iz 1587. ljeta moremo zakljućiti da se je već pojavio protestantizam u selu. Lutorskoga dušobrižnika je pak iz Velike Narde Adam Batthyány protjerao 1642. ljeta. Vjerovatno su Nardanci samo za zliku primili obavezan protestantizam, pokidob je prodikač iz Velike Narde pričešćao s oštijom i Nardance i Čembance.
1649. ljeto moremo zvati ljetom velikoga glada. Kmeti su se mnogokrat obrnuli molbom, inštancijom svojemu vlastelinu. Zbog povećanog seljačkog djela na vlastelinski majeri se je jako povišio feudalni teret: tako visoko da se je to već dotaknulo granici mogućnosti izvršenja. 1650. ljeta su u gospošćini limitirali tlaku.
Premda Narda nikad nije imala goricu, na čatarskoj gorici je mnogo Nardancev imalo trsje i se je bavilo vinogradarstvom. 1744. ljeta su u Gornjem Čataru popisali 96 extrenejcev, stranjskih, naime vinogradarcev, ki su izvan tog naselja: a od njih je bilo 54 Nardancev.
Med Hrvati su bili i plemići. Neki su već kot plemići prispili u Zapadnu Ugarsku. Drugi su pak – kot i familija Herić, ka do danas živi u Nardi – dobili ovde plemstvo. Prezime plemićev Male Narde se u velikoj mjeri slažu s prezimeni Ugrov okolice Borte.
Od druge polovice XIX. stoljeća je u našoj županiji stalo pitanje školstva u službi jezične politike, naime madjarizacije. Nisu slučajno počeli osnivati čuvarnice u većini s manjinami naseljeni seli Željezne županije. 1896. ljeta je otvorila svoja vrata i u Velikoj Nardi županijska čuvarnica.
Med velikonardanski farniki se je istaknuo György Frideczky: on je od 1860. ljeta do svoje smrti, 1887. ljeta služio ovde; njegovu molitvenu knjigu, ku je napisao za dicu, su izdali 1869. ljeta u Sambotelu u štampariji Bertalanffy.
Krajem XIX. stoljeća se je počelo iseljenje: polag Amerike se je već nardanskih familijov preselilo i u staru domovinu, u Hrvatsku i Slavoniju.
Trianonski mirovni ugovor je direktno uticao na Malu i Veliku Nardu. Sa razdiljenjem Ugarske su obadva sela pripala Austriji, pa isto tako i neka druga, ka su južno od Narde – i u ki živu večinom Hrvati i Nimci. Prez zamjene su se vrnula 10-og januara 1923. ljeta Ugarskoj Mala i Velika Narda, Donji i Gronji Čatar, Nimški i Ugarski Keresteš, Hrvatske Šice i Pornova. Povratak je imao svoja prethodna pripetenja, kot na primjer demonstraciju 6-og septembra 1921. ljeta, kad su Hrvati Male i Velike Narde, Donjeg i Gronjeg Čatara, Čembe i Čajte prošli protestirati u Sambotel pred varmedjsku hižu. Ugarski Nacionalni Savez je – med drugim – dao i farniku Velike Narde, József-u Kuntár-u, ki je igrao veliku ulogu u povratku ovih sel, titulu „mučenik madjarstva”.
Za vrime Drugog svitskog boja je front stigao krajem marcijuša, početkom aprila u Nardu, i je ostao ovde već od tajedan dana: u ovo vrime su med brižiće naseljeno selo sa zapada nimške, a sa istoka sovjetske trupe strijale. Polovica sela je izgorilo.
1951. ljeta su se pod plašćem noći – kot u svakom selu uz zapadnu državnu granicu – i u Nardi parkrat pojavili teretnjaki s naoružanimi ljudi, i su iz odabranih stanov – prez izbora – sve ljude internirali u istočnu Ugarsku.
29-og oktobra 1956. ljeta osnovao se je u Nardi Narodni komitet, ki je od stanovničtva prosio da se ponaša mirno. Iz Narde je – skupa s graničari – „disidiralo”, pobignulo 82 ljudi.
Za 1949. ljeta izgradjeno minsko polje (tehničku zapreku) su odstranili u protuliću 1956. ljeta, a poslije revolucije su ju ponovo izgradili. Ali pokidob nije bilo dost uspješno, 1959. ljeta su je zaminili s kvalitetnijim uredjajem. A ovo su počeli odstranjivati u septembru 1965. ljeta, a istodobno su postavili „S 100”, naime tehničku zapreku, električni signalni sistem, opće poznati kot „željezni zastor”. Prototip ovoga su ravno izgradili u Nardi i okolici.
„Križ pomirenja” je na ugarsko-austrijskoj granici – polag EU-granice – postavilo selo 1997. ljeta. S jedne strani nas spominja na državnu granicu, na „željezni zastor”, a s druge strani pak na nakanjenje II. Europskog ekumenskog sastanka: mjesto nemira nazvišćuje potriboću pomirenja. Seoska samouprava je na ovo osnovalo parolu naselja: Narda – mjesto pomirenja.
